Sjenica


Opština Sjenica je opština u Zlatiborskom okrugu.
Današnji grad se razvio iz srednjovekovnog trga i karavanske stanice Senice na Drinskom putu. Nalazio se u župi Senica i u njoj je bio jedan od dvorova Nemanjića u srednjovekovnoj Srbiji.

Geografija
Površine je 1059 km2, što je čini većom opštinom Republike Srbije. Nalazi se u sjeničkoj kotlini na desnoj strani reke Uvac u obalama male reke Grabovice, geografski i ekomnomski predstavlja središte Pešterske visoravni. Kompleks Sjeničko-pešterske visoravni je pretežno planinskog karaktera.
Sjenica je i u Evropi poznata kao veoma hladan kraj, pa se u zimskim danima često ubraja u najhladnija mesta Evrope. 26. januara 1954. u Sjenici je zabeležena najniža temperatura u Srbiji, i iznosila je -36°C.
Šume u okolini Sjenice su mešovite, a preovladavaju četinari. Od zimzelenih vrsta drveća zastupljeni su: bor, jela, smrča i kleka, a od listopadnih breza, leska, jasika, dren, grab, bukva na višim terenima, a pored reka jova i vrba. Šume su bogate visokom i niskom divljači što stvara izuzetne uslove za lov.
Sjenica je omiljeno izletište. Na dobroj lokaciji, pored puta Sjenica-Novi Pazar, nalaze se Sjenički borići (borova šuma zasađena 1929-1934) poznato izletište. Borići se nalaze na nadmorskoj visini 1000-1045 m okruženi prostranim livadama, sa čistim vazduhom i hladnom vodom. Pogodni su za odmor i osveženje, a sa zdravstvenog aspekta pogoduju za popravljanje krvne slike, za nervna oboljenja itd. Ispod borića protiče reka Jablanica, a na ulazu su restoran i lepo uređen hotel.
Izuzetne prirodne pogodnosti i razvijena tradicija zimskih sportova, područje opštine Sjenica čini jednim od najvećih potencijala za razvoj zimskog sportskog, kao i letnjeg rekreativnog i izletišnog turizma, na području Republike Srbije i šire. U tom smislu, Sjenica raspolaže sa većim brojem ski-staza, kao i sa Nacionalnim biatlon centrom Žari.
Od ostalih potencijala izdvajaju se rezervati prirode Uvac, Gutavica i Paljevine, Sjeničko jezero, veliko Peštersko polje, Ušački pećinski sistem, Tubića pećina, Baždarska pećina, meandri rijeke Vape, kao i mnogobrojna arheološka nalazišta i lokaliteti.

Demografija
Prema popisu stanovništva iz 2011. godine, opština Sjenica ima oko 26.392 stanovnika u 101 naselju.
Etnički sastav prema popisu iz 2011. godine: Bošnjaci 19.498 (73,87%), Srbi 5.264 (19,94%), Muslimani 1.234 (4,67%) i ostali 396 (1,50%).

Sela i naselja
Aliveroviće (do 1979. godine deo Rasna), Bagačiće (od 2007. godine Begačiće), Bare, Bačija, Bioc (do 1979. godine deo Buđeva), Blato (do 1979. godine deo Krajinovića), Boguti (do 1979. godine deo Štavlja), Božov Potok, Boljare, Borišiće (do 1979. godine deo Bara), Boroviće (do 1979. godine deo Kladnice), Breza (do 1979. godine deo Raždaginje), Brnjica, Buđevo, Vapa, Veskoviće (1957-1979. godine deo Stupa), Visočka (do 1979. godine deo Zahumskog), Višnjeva, Višnjice (do 1979. godine deo Štavlja), Vrapci (do 1979. godine deo Brnjice), Vrbnica (do 1979. godine deo Zahumskog), Vrsjenice (do 1977. godine Vrsjenica), Goluban (do 1979. godine deo Duge Poljane), Gornje Lopiže, Goševo, Grabovica (do 1979. godine deo Trijebina), Gradac (do 1979. godine deo Dragojlovića), Grgaje (do 1979. godine deo Bara), Doliće, Donje Goračiće, Donje Lopiže, Dragojloviće, Draževiće, Družiniće, Dubnica, Duga Poljana, Dujke, Dunišiće, Žabren, Žitniće, Zabrđe (do 1979. godine deo Duge Poljane), Zaječiće, Zahumsko, Jevik (do 1979. godine deo Kladnice), Jezero (do 1979. godine deo Višnjeva), Kalipolje (do 1979. godine deo Kladnice), Kamešnica, Kanjevina (do 1979. godine deo Krstca), Karajukića Bunari (do 1979. godine deo Ugla), Kijevci (do 1977. godine Kijevce), Kladnica, Kneževac (do 1979. godine deo Štavlja), Koznik (do 1979. godine deo Šara), Kokošiće (do 1979. godine deo Štavlja), Krajinoviće, Krivaja (do 1979. godine deo Donjih Goračića), Krnja Jela (do 1979. godine deo Tuzinja), Krstac, Krće, Lijeva Rijeka (do 1979. godine deo Šara), Ljutaje (do 1979. godine deo Duge Poljane), Mašoviće, Medare (do 1979. godine deo Sjenice), Međugor (do 1979. godine deo Raškovića), Miliće (do 1979. godine deo Šara), Papiće (do 1979. godine deo Ursula), Petrovo Polje (do 1979. godine deo Žabrena), Plana (do 1979. godine deo Zahumskog), Poda (do 1979. godine deo Boljara), Ponorac, Pralja, Raždaginja, Rasno, Raspoganče (do 1979. godine deo Stupa), Rastenoviće (do 1979. godine deo Tuzinja), Raškoviće, Sjenica, Skradnik (do 1979. godine deo Gornjeg Lopiža), Strajiniće (do 1979. godine deo Uvca), Stup, Sugubine, Sušica (1957-1979. godine deo Brnjice), Trešnjevica (do 1979. godine deo Višnjeve), Trijebine, Tuzinje, Tutiće (do 1979. godine deo Krajinovića), Uvac, Ugao, Ursule, Ušak (do 1979. godine deo Donjeg Lopiža), Fijulj (do 1979. godine Fijulje), Caričina, Cetanoviće, Crvsko (do 1979. godine deo Goševa), Crčevo (do 1979. godine deo Šara), Čedovo, Čipalje (do 1979. godine deo Bagačića, od 2007. godine Čipalj), Čitluk (do 1979. godine deo Cetanovića), Šare, Štavalj i Šušure.

Istorija
Sjenica se prvi put pominje 1253. godine u povelji kralja Uroša Nemanjića kao mesto na dubrovačkom putu, gde su pristajali i plaćali carinu dubrovački trgovci. U sjeničkom kraju se nalazi mesto Caričina gde je bio letnjikovac carice Jelene, žene cara Dušana Silnog.
Oslobođenje Sjenice Srbi su pokušali tokom Bečkog rata, između 1688. i 1690, kao i 1737. godine, oba puta u saradnji sa austrijskom vojskom. Zbog svog geostrateškog i političkog položaja u 19. veku Sjenica je smatrana veoma važnom tačkom, pa su prema njoj bile usmeravane vojne operacije, tako je bilo i u Prvom srpskom ustanku kojim je rukovodio Karađorđe. Na Đurđevdan 1809. godine Karađorđevi ustanici su boravili u Sjenici i delimično je oslobodili od Turaka. Sjenica im je bila usputna stanica na putu ka Novom Pazaru i Rogozni.
Sredinom 19. veka, u vreme velikih upravnih reformi, Sjenica je počela da dobija na značaju kao mesto u kojem su često boravili tadašnji novopazarski kajmakami i sandžakbegovi. Poseban Sjenički sandžak (tur. Seniçe sancağı) nastao je 1902. godine, nakon preuređenja Novopazarskog sandžaka, koje je izvršeno na taj način što su jugoistočne kaze ovog sandžaka pripojene susednim sandžacima (Prištinskom i Pećkom) dok je od preostale četiri kaze (Sjenica, Bijelo Polje, Nova Varoš i Vraneš-Donji Kolašin), stvoren poseban Sjenički sandžak, koji se na istoku graničio sa Prištinskim, na jugu sa Pećkim i na zapadu sa Pljevaljskim sandžakom.
Usni-paša je 1905. osnovao ćilimarsku školu – za učiteljicu je doveo Jermenku iz Anadolije, prvo su podučavane persijske šare. Škola je 1938. imala 30 učenica. Godine 1906. u „Senici“ je u pravoslavnoj crkvi i novoj školi proslavljena školska slava Savindan. Službovao je paroh, pop Josif Balšić, a besedu svetosavsku izgovorio učitelj i upravitelj srpske škole Sava Klinić. Domaćin slave bio je te godine Jera Bukumirić, a prihvatio se za sledeću godinu Toma Sekulić. Tokom slave skupljen je veliki prilog za završetak te „velelepne“ školske zgrade. Mitropolit Nićifor je dao pet zlatnika „napoleona“, a priložnici iz Gnjilana, Prištine i Vučitrna poslali su još 1.570 groša. U to vreme, na području Sjeničkog sandžaka ukrštali su se suprotni interesi Turske, Austrougarske, Srbije i Crne Gore, tako da je i sama Sjenica dobila na značaju, što je došlo do izražaja i tokom Aneksione krize (1908-1909).
Na početku Prvog balkanskog rata u jesen 1912. godine, celokupno područje Sjeničkog sandžaka oslobodile su vojske Srbije i Crne Gore. Sam grad Sjenica oslobođen je 24. oktobra 1912. od strane srpske vojske. Prema sporazumu između savezničkih država, veći deo Sjeničkog sandžaka, uključujući i sam grad Sjenicu, pripao je Srbiji, dok je manji deo pripao Crnoj Gori. Konačna granična linija utvrđena je posebnim sporazumom o razgraničenju između Srbije i Crne Gore od 12. novembra 1913. godine.
Zgrada sreskog načelstva, „jedna od najvećih u Sandžaku“, izgorela je rano ujutro 8. januara 1938.
Pri pokušaju da mirno uđu u Sjenicu 22. decembra 1941. poubijani su 50 do 100 partizana, većinom pravoslavnih Srba, mučki iz zasede od lokalnih naoružanih četa Srba muslimanske vere, zbog čega je Sjenica decenijama bila u nemilosti Titovog režima. O stradanju boraca svedoče i danas dva spomenika u centru grada, mada su lokalne antisrpski nastrojene vlasti početkom 21. veka porušile skoro sve biste koje su krasile grad. Krajem Drugog svetskog rata snage Narodno-oslobodilačke vojske Jugoslavije su oslobodile Sjenicu 12. decembra 1944. godine.

Planina Javor
Na granici opština Sjenica, Nova Varoš i Ivanjica, u dužini od 16 kilometara, prostire se planina Javor. Istočni deo planine je blago zatalasana površ prostranih livada prošaranih šumarcima, pretežno bukove šume, oko koje se nalaze visovi, od kojih je najveći Vasilin vrh, sa nadmorskom visinom od 1.519 metara. Najveći deo planine nalazi se na području susedne opštine Ivanjica.
Javor je šumovita planina sa preovlađujućim bukovim šumama i nešto manje zastupljenim mešovitim šumama bukve, hrasta, jele, smrče, javora i breze.

Planina Jadovnik
Zapadno od Sjenice, a jugoistočno od Prijepolja, nalazi se čudotvorna planina Jadovnik. Planina se proteže u dužini od 12 kilometara, a najveći vrh Katunić nalazi se na 1.734 metra nadmorske visine.
Na širokom temenu Jadovnika razbacani su prekrasni predeli sa bogatim pašnjacima i livadama, a strmim stranama prema rekama Mileševki i Uvcu pružaju se pojasevi bogate šume.
S obzirom na poseban geografski položaj, planina Jadovnik ima izuzetno važan geostrateški značaj, a prekrasni planinski pejzaži pružaju idealne uslove za razvoj planinskog turizma.

Pešterska visoravan
Pešterska visoravan (Pešter) je kraška visoravan, nadmorske visine od 1.100 do 1.250 metara. Naziv je dobila po brojnim pećinama (pešterama). U najvećem delu, prostire se na području opština Sjenica i Tutin, a obuhvata i prostrano Ugljansko (Peštersko) polje, jedno od najvećih polja na području Sandžaka i šire, površine 63 kvadratna kilometra.
Zbog bogatstva kvalitetne trave i druge stočne hrane, Pešterska visoravan je idealna za poljoprivredu, stočarstvo i proizvodnju zdrave hrane. Nadaleko čuveni sjenički sir i peštersko jagnje poslastica su mnogih svetskih kuhinja i prestižnih restorana širom bivše Jugoslavije.
Na prostoru Pešterske visoravni, pod specifičnim klimatskim, edafskim, orografskim, hidrografskim i drugim uslovima, formirao se jedinstven kompleks barskih, močvarnih i tresavskih staništa u okruženju sa drugim mezofilnim i suvim tipovima staništa. U okviru pomenutih, relativno dobro očuvanih stanišnih tipova, zabeležen je visok diverzitet prateće flore i faune sa brojnim zaštićenim, retkim i ugroženim predstavnicima od kojih su neki zabeleženi jedino ovde u Srbiji, pa i na svetu.
Pored izraženog biodiverziteta, ovaj prostor karakterišu specifični geomorfološki, geološki, hidrogeološki, hidrološki i klimatski fenomeni, karakteristična fizionomija pejzaža, kao i dobro očuvan tradicionalni, izvorni i autohtoni način života. Osim pomenutih činjenica, ova oblast je usled svog međunarodnog značaja uvrštena u „Značajna područja za ptice u Srbiji“ (Important Bird Areas), „Međunarodno značajna staništa biljaka“ (Important Plant Areas), „Ramsarsku listu vlažnih staništa od međunarodnog značaja“ (Ramsar Convention), „Odabrana područja za dnevne leptire u Srbiji“ (Prime Butterfly Area) i „Emerald ekološku mrežu“.
Pešterska visoravan sadrži mnoge ponornice, od kojih je najveća Borovštica. Arheolozi Muzeja Ras su 2013. pronašli ostatke staroslovenskih hramova na Pešterskoj visoravni.

Sjeničko jezero
Sjeničko jezero ili Uvačko jezero jedno je od tri uvačka jezera. Nastalo je podizanjem brane na Uvcu, uzvodno od Zlatarskog jezera, između Akmačića i Bukovika. Brana jezera duga je 160, a visoka 110 metara.
Sjeničko jezero se nalazi na 985,4 metra nadmorske visine i, posle Vlasinskog jezera, najviše je veštačko jezero (jezero na najvišoj nadmorskoj visini) u Srbiji. Ukupna površina jezera je 610 kilometara kvadratnih, dužina 20 kilometara, maksimalna širina 500, a najviša dubina 108 metara.
Sjeničko jezero je ispunilo kanjon koji je nadaleko poznat zbog jedinstvenih uklještenih meandara, koju je Uvac usekao u krečnjački masiv Pešterske visoravni.
Jezero je u sklopu specijalnog rezervata Uvac, osnovanom radi zaštite najveće kolonije Beloglavog supa na Balkanu.
Jezero je bogato je raznim vrstama ribe, gde se posebno mogu izdvojiti šaran, klen, mladica, mrena i som.

Meandri Uvca
Uvac je najduža pritoka Lima, najznačajnija, najlepša i vodom najbogatija reka na području opštine Sjenica. Izvire ispod severoistočnih padina planine Ozren, pod Crnim borom, na nadmorskoj visini od 1.579 metara oko 14 kilometara zapadno od Sjenice.
Nastaje od nekoliko rečica koje teku sa Ozrena prema dnu Caričinskog basena, u ataru sela Trijebine, i sastaju se u njegovom severoistočnom delu obrazujući glavni rečni tok, ukupne dužine od 119 kilometara i površine sliva od 1.340 kilometara kvadratnih.
Specijalni rezervat prirode „Uvac“ je zaštićeno prirodno dobro od izuzetnog značaja. Nalazi se u jugozapadnoj Srbiji, na području opštine Nova Varoš (površine 5.525 ha) i opštine Sjenica (površine 2.018 ha), odnosno ukupno 7543 hektara. Minimalna nadmorska visina rezervata je 760 metara, a maksimalna 1.322 metara.
Za prirodno dobro prve kategorije proglašen je Uredbom Vlade Srbije od 24. marta 2006. godine.
Centralnu morfološku celinu rezervata predstavlja kanjonska dolina reke Uvac sa dolinama njenih pritoka, a posebnu vrednost kanjonskih delova doline čine uklješteni meandri čiji rtovi dostižu visinu od preko 100 metara.

Ušački pećinski sistem
Ušački pećinski sistem je najveći i najpoznatiji pećinski sistem u Sandžaku i celoj Srbiji. Nalazi se na području opštine Sjenica i jedan je od posebnih prirodnih fenomena i vrednosti sandžačkog kraja.
Sistem se sastoji od nekoliko međusobno povezanih speleoloških objekata: Ušačke i Ledene pećine i Bezdan jame, ukupne dužine od 6.185 metara.
Najveći deo sistema čini Ušačka pećina. Pećina ima dva ulaza, prvi u selu Gornje Lopiže, a drugi u koritu Uvca. Drugi deo sistema čini Ledena pećina. Pećina je nešto kraća od Ušačke, a glavni njen kanal prostire se praktično paralelno sa glavnim kanalom Ušačke pećine, na rastojanju od oko sto metara.